Vjerujem da je kod nas Zagoraca, koji još imaju par krmenadli u škrinji, približno isto. Èeka se neki povod (rođendani obljetnice i sl.) pa da se uz koji gemištek najedemo mesine i mladog luka do te mjere da nam ponekad bude i muka. Tada navečer, kad legnemo u krevet, a daška vjetra kroz otvoren prozor  nema niti za lijek, proklinjemo sami sebe i svoju proždrljivost, dok nam se kapljice znoja valjaju po čelu. Zaspati nemreš pa pališ TV, a kad tamo opet neka repriza poluretard serije gdje dijaloge između glumaca od silnog repriziranja znaš skoro napamet.

Zbog nesanice uzrokovane prežderavanjem čovjeku se počnu po glavi  motati razne čudne misli potpomognute novim antirecesijskim mjerama pokrenutim u svim porama društva. Kriza je i hoćeš nećeš u mozgu ti se pali google koji pretražuje slične situacije u bližoj ili daljnjoj prošlosti te traži model za izlazak i novu kartazu.  Kroz glavu ti prolaze priče bake i dede o tifusu i gladi u drugom svjetskom ratu. Pokušavam se sjetiti kako su to sranje pobogu uspjeli preživjeti ali jednostavno nejde. Valjda sam bio premali da bi zapamtio ili jednostavno nisu ulagali neke pretjerane napore nego su  čekali da to jednostavno prođe samo od sebe. Razmišljam dalje i sjetim se priče svog starog o nestašici cementa i željeza za građevinu, te tankanja par –nepar  na bengi. Pa onda nije bilo banana, pelena, praška za veš...Uglavnom svaka generacija je  imala neko svoje sranje,  ili više njih ovisno o sreći koju su zadobili rođenjem.

Ipak  ova današnja loša situacija u odnosu na prošla vremena ima jednu bitnu razliku. Ljudi se tih kriznih vremena sjećaju sa nekim ponosom, a  ja se pitam gdje će moja generacija  naći taj ponos. Ponosno ćemo unucima pričati kako smo kod staraca živjeli do trideset i nekoje jer si nismo mogli priuštiti stan na kredu ili kako smo ostali radnik na traki jer je školarina za fakultet bila iznad platežnih mogućnosti. Možda ćemo unuke plašiti sa krivim zubima jer socijalno više nije pokrivalo ortodonta i aparatić. Tko bi ga znao.  

Pokušavam  otići u budućnost nekih dvadeset godina  na neki roštilj (ako nam ga EU dotad ne zabrani) gdje će danas pedesetpetogodišnji Jura nakon pet gemišta razvesti jezik o prošlim vremenima. što će taj jadnik moći reći svojim unucima...?

Jura je klasični izdanak socijalizma iz kraja pedesetih, građevinac po struci koji se odjedanput našao u raljama kapitalizma. U ratu nije bio jer su ga proglasili prestarim pa mu je time automatski propala šansa za povlaštenom penzijom. Nije se stigo niti okrenuti a već su ga zaskočili  vražji kompjuteri, mobiteli i novi vlasnik "njegove" firme u kojoj je on provel cijeli radni vijek. Novog gazdu iz Austrije  zanima jedino smanjenje troškova i što veći profit. Juri je jasno da se na poslu zabušavati nesme i da se uvijek na poslu mora biti pošten i točan, ali mu nije jasno zakaj ga neki balavec koji je "sčera z riti zišel"  zajebava s mjesečnom realizacijom i terminskim planom i zakaj si nebi više smel zeti iz firme žlicu i fanglu da si doma završi garažu kad toga bar ima na bacanje. Al kaj buš. Balavec koji vražji kompjuter nanaša svukud sa sobom zna da v celoj firmi imaju na lageru još pedeset i dva fanglina i da je od toga njih deset na gradilištu i da ih se deset mora vrnuti s gradilišta na skladište k štefu na policu broj tri desno kak mu je to slavodobitno objašnjaval štef kad su u firmu donesli neki novi program koji sve zna. Juri još nije jasno i to, da kome je pametnom u interesu zazidati bolnicu  za šest mjeseci kad bi se samo beton trebal sušiti toliko dugo. I mrska mu je plastična kaciga na glavi, ali ju šutljivo nosi i na plus 40°C jer ga još peče dvje stotke odrezane od plače prošli mjesec kad ga je  nadzorni za zaštitu na radu hapil s litrom vina i bez kacige. Pa nek on proba šalati na plus 40°C pa bi ga onda videl.  A i Zagorec, opće je poznato, ne pije vodu. 

O čem bu pričal dakle Jura svojim unucima na nekom roštilju? O tome kak je od kuma moral posuditi dvjesto eura da si plati dva  tjedna bolnice kad je operiral bruh ili o tome kak si za radnog vijeka nije mogel priuštiti više od golfa dvojke stare dvajst i kusur let, ili o tome kak je pokojna žena dobila otkaz kad nije više mogla držati normu na traci. Možda se sjeti i ove krize kad mnogi pošteni ljudi više nisu mogli pošteno živjeti od rada.

Mislim da se bu Jura na roštiljadi držal po strani i da bu samo čkomel i cuclal gemišt koji su mu dali. Njegovo mišljenje ionak nitko više ne treba, a niti on sam više nikom nije pretjerano važan. Shvatil bu da je bil samo potrošna roba, mali i beznačajni lakozamjenski dio u kapitalističkom stroju koji bezobzirno melje i u krizi i u blagostanju. Prije neg je zaspal u pola večere za stolom, onako u polusnu se sjetil onog balavca koji ga je jebal pod kraj radnog staža. Sigurno sad i njega zajebava neki kiborg  kojeg su zaposlili u njegovoj bivšoj firmi. Navodno ti  vragi i misli čitaju i tuže te odmah šefu ak kaj krivo i pomisliš.  A nedaj ti Bog da fanglin probaš  zeti.