Zamislimo sljedeću situaciju:
Izbori su za sabor. Lidiju je preporučil župnik na misi, Draša je podržal gospodarski lobij, Tomicu narod, Ten i Bitar su bili prvi na listi svoje stranke,  a ja sam ušel kao zamjena za netom preminulog člana HSU-a kao predsjednik njihove mladeži. Naime tamo si  u mladeži do 60g. Uglavnom svi smo postali saborski zastupnici i sa zebnjom čekamo ponedjeljak i prvu sjednicu.

Kampanja je bila oštra. Svi smo nešto obećali, a duboko u sebi smo znali da bu to teško za ispuniti i da oni drugi lažu.  Recimo npr. da je  Bitar tolko toga obečal narodu da me to već jako iritiralo. U jednom času mi je došlo da posudim bager od stranačkog kolege i malo mu poštelam zidove na vikendici. Ili da mu bar travu malo razrujem kad mu već trsove nebrem pošpricati sa herkulesom jer ih nema.

Došao je i taj ponedjeljak. Svi se dižu malo ranije da ne zakasne na prvu sjednicu. Tomica se čak i porezal dok se brijal ujutro. Htel je ponoreti  i u sebi je klel. Pa kak bu tak porezani išel pred kamere HTVa i pred  nove kolege.  Ko ga bu više shvačal ozbiljno. Vozim se tako po autoputu 130km/h kad kraj mene Lidač protutnji sa otprilike dvje glave. Mislim si u sebi: „kad te naše kobre ulove…“  i zlurado se veselim. Onda se sjetim…“hej pa ja sam saborski zastupnik i od danas mogu kaj i gde hoću. Za mene  zakoni više ne vrijede. Stišćem gas do poda. Ionak mi država plača putarinu. Dođemo mi tako svi  u sabor i gle čuda- svako sretne poneko poznato lice iz studentskih dana. Mrko se pogledavamo jer smo malo nervozni zbog prve sjednice. Jedva čekamo da idemo doma. Predsjednik sabora konačno proglašava pauzu nakon iscrpnih čitanja dopuna i izmjena zakona. Nikome uglavnom ništ još nije jasno. Pa boli nas i briga. Kad sjedne prva plača nitko se ove muke više nebu ni sječal. Netko bi se od nas i htel javiti za riječ ,ali nije siguran u proceduru, pa ga je strah da mu se drugi ne smiju. A i oni mikrofoni tamo…Uglavnom konačno je pauza  i neki trknu  na wc, a neki u obližnji market. Kad gle čuda, na kraju se svi nađemo u saborskom restoranu. Gledamo cijene i ne vjerujemo svojim očima kak je jeftino. Ko na studentsku iksicu, samo kaj se ove delicije i hrana iz SCa nemreju mjeriti. Odjednom mi konobar nosi litru i vodu. „Od gospodina sa šanka“, reče on ljubazno. Pogledam, a kad ono Trnski. Kakva radost… pa ništ o njemu nisam čul godinama.

Gem po gem, pa red mesa, pa red štruklov…ko na svadbi. Okuražim se i ja, pa odzovem po rundu Tomici i Bitaru nek vide da mi iz HSUa nismo zlopamtila, a oni spremno sjedaju za naš stol jer zagorec je bil uvjek za društvo i debatu. Malo po malo prisjećamo se starih dana kad nam politika i stranke još nisu bile bitne u životu. Riječ po riječ i niko nije skužil da se nismo vrnuli na nastavak sjednice.  Ma baš nas briga. Lidač priča kak bu možda sad prek veze uspjela ugurati kćer na medicinu, Trcko kaže da se rastavil i kupuje sportski auto…Mislim si – tipično za njega. Tomica si je kupil cijeli breg i proširuje vinograd, a Ten se želi jače angažirati u turizmu…Sve u svemu nije nam loše.

Netko skuži da su već 23h i da bi trebali ići doma, ali i da smo malo popili. Svi ga ismijemo jer nama murija više nemre ništ. Netko se sjeti da moremo i u hotel na račun države, gdje bi se druženje moglo i nastaviti u još opuštenijoj atmosferi, ali ta ideja mi se nije svidjela jer bi žena doma mogla biti ljuta. A to si jedan sabornik ne smije dopustiti.

Vozim se polako doma i pitam se u sebi onu poznatu srpsku: „Ma tko nas bre zavadi?“ Tješim se i veselim  što smo postali opet klapa, a sabor….ma ko ga fučka. Mislim si:“Samo da mi se dograbiti još jednog mandata i velike državne penzije.“ Èisto da lakše sa svojim kompanjonima iz sabora preživim staračke dane.

A narod? Ma koga briga za narod...