Eh... trebala je ovo biti jedna normalna kolumna jednog nenormalnog, socijalno neprilagođenog i općenito malo "off" stanovnika Novog Marofa koja bi pisala o stazama, vožnjama, blatu pod gumama, suludim brzinama i... ispalo je da će ipak biti malo drukčije.
Kako to i obično biva, ljudska bića imaju glupu naviku ne primjećivati neke stvari tako dugo dok se i njima ne dogode. Svojevrsni "to se događa nekome drugome" efekt. Godinama se vozim biciklom po ovim našim cestama. I kad kažem godinama - mislim godinama. Davno su bila vremena kad sam na svojem Pony biciklu znao zapaliti do Varaždina samo zato jer mi je bilo fora. štrajk željezničara je bila samo dobra izlika. Sve ove godine mi ljudi govore - i oni dragi i oni manje dragi - pazi na cesti, najebat ćeš, pokupit će te netko s autom, kamionom ili barem zeppelinom. Svjestan sam te priče. Postanem svjesniji svaki put kasd mi kraj uha prozuji kakv šleper, autobus, motor ili neki vozač auta sličan meni. Jer - ruku na srce - ni ja nisam cvijeće. Na mojem desktopu nalazi se Lamborghini Gallardo Superleggere, najnoviji, najbjesniji narančasti produkt bolesnih umova iz Sant' Agate, nekadašnje tvornice traktora... Na popisu bića, stvari i pojava koje poštujem, ograničenje brzine se nalazi prilično daleko dole na dnu, duboko zakopano, to je nešto čega se prisjetim samo povremeno, obično na ulasku u Novi Marof jer malo dalje čeka Multanova... Zašto se posipam pepelom glede moje vožnje autom i zašto to, k vragu, činim u biciklističkoj kolumni? Zato... jer u posljednje vrijeme na cesti srećem masu tipova koji voze brzo, ali voze sebično, podmuklo, zlo... koji ne poštuju nikoga osim jačeg, većeg, masovnijeg, opasnijeg od sebe. Pretpostavljate da im jedan socijalno neprilagođen tip u šarenoj majici i s bijelom kacigom nije neki predmet poštovanja.

Èemu ovakav glup, dugačak i nepotrebno zavojit uvod? Normalno, da mi tekstovi ne budu prekratki, ne budite smiješni :-)))
Cijeli povod za ovo piskaranje su zapravo događaji od ponedjeljka 21. i petka, 25. svibnja. Jedna sitnica koja je trajala možda par desetinki ali ostala mi je duboko usađena u sjećanje jer sam se, konkretno - usro od straha. Mjesto radnje je potez od nadvožnjaka u Možđencu pa prema rotoru. Cesta prazna, tu i tamo poneki auto. Klačim, mučim se, pokušavam zamišljati neku muziku koja ide uz ritam okretanja pedala i prokleto iritantno cviljenje kotačića stražnjeg mjenjača... ok, opet izletavam. Dakle, klačim, koncentriran sam na tu radnju i na crtu koja s desne strane omeđuje cestu (jeste li znali da se kotači puno lakše kotrljaju ako vozite po toj crti?) a iza leđa nailazi kamion. Jedan od onih koji nose 20 tona šljunka iz svima nam poznatog kameonoloma. Iz iskustva znam da se ti tipovi kreću oko 75-80km/h. Tip prolazi pola metra od mene. Prvo, umirem od straha jer on fakat nema potrebe zajašiti me tako blizu, a nije bio ni primoran na tako nešto jer je cesta bila prazna. Još dok je prolazio kraj mene, slijedi strah, faza druga; frajer legne na trubu. Ne na trubu, nego na ono kompresorsko čudovište koje više-manje svi kamioni imaju. Smrzlo se g..no u meni od straha. Isplesao sam, istitrao, malo na bankinu, malo na cestu, ali ostao sam u sedlu. To je od ponedjeljka. U petak - ista stvar, isto mjesto, isti uvjeti, samo je glavni glumac vozač osobnog auta. Ovaj put sam mu uz spominjanje uže familije vidio i tablicu i auto. Potpuno isti scenarij - frajer bez obzira na potpuno praznu cestu pokušava skinuti paučinu s moje lijeve pedale i pri tome legne na trubu kao da će mu se ruka momentalno osušiti ako ne potrubi, pa ako poznate vozača tamno plavog Passata trojke sa registracijom VŽ 167 FL - recite mu da ga j..o onaj ko mu je vozačku dao!

što iz ovog jedan socijalno neprilagođeni bedasti lik u šarenoj majici može zaključiti? Oni to rade namjerno. Njima sam ja, i ne samo ja nego svaka spodoba na dva kotača uljez na njihovoj cesti, na njihovom teritoriju, nešto što ne spada tu kao ni komad šišmišjeg dreka u zdjelici pudinga. Siguran sam da ima puno ljudi koji će se tu složiti s njima jer... koji kufer imam ja tražiti na biciklu na cesti na kojoj se smiju voziti samo auti? Oni mi pokušavaju na brutalan način dati do znanja da se ja ne smijem voziti tuda biciklom. Kad je zaobilaznica napravljena, trubio mi je skoro svaki lik koji je prolazio. Svi su oni mislili da ako je cesta pristup autoputu, da je automatski rezervirana samo za motorna vozila. Brus. Novost, dečki - to je cesta ko i svaka druga - mogu i puzati sa strane ako želim. No to zapravo i nije poanta cijelog teksta. Opet se bez veze lovim za sam događaj.

 Anketa sa naše stranice - slika i prilika poznavanja prometnih propisa
 

Biciklisti su prijatelji - motorizirani su neprijatelji. A kakvi su prema biciklistima? 

Zar je tako teško promijeniti traku kad se prolazi kraj nekog nezaštićenog? Ili je stvarno fora dovesti neku budalu na biciklu u životnu opasnost samo da mu se pokaže ko je tu jači? što će biti kad pogine prvi? Pobjeći s mjesta nesreće? Reći da je izletio pred auto? Pravdati svoju nepromišljenu guzicu na bilo koji način samo da bi istu izvikao iz sranja? Slučajno su se ovi moji događaji super poklopili s reklamom - što biste učinili da su bicikli veći od vašeg auta? Ja znam odgovor - ništa ne bi učinili. Bili bi pristojni i mirni ko bubice. Zašto se izložiti mogućnosti da vas sude zato jer ste glupom biciklistu/pješaku/skuteru/___________(dopišite sami) htjeli pokazati gdje mu je mjesto? I na kraju, gdje mu je mjesto? Na groblju?
Zašto je tako prokleto teško pokušati se staviti u tuđu kožu i razmisliti - što ako nešto pođe krivo?

Normalno, svi mi imamo putra na glavi, svi mi malo dramimo i galamimo kad želimo skrenuti pažnju na sebe, nikad nije stvar samo crna ili samo bijela pa bi ja tako mogao i starom cestom kroz Možđenec. Ali neću. Jer imam pravo voziti po ovoj. I nisam u ovoj priči ja bitan, iako sam uzeo sebe za primjer, jer ima jako puno ljudi koji nemaju alternativu. Bitno je da bar neki ljudi shvate da se sranja ne događaju drugima. Pogotovo ako ih (spomenuta sranja) provociramo.

Poruka svim biciklistima - nosite kacige, ljudi! Ne zato jer ćete negdje u šumi probati porušiti stoljetnu bukvu - nego zato što ćete si otvoriti lubanju na prvom rubniku na koji će vas stisnuti vozač nečeg metalnog jer ste na krivom mjestu u krivo vrijeme. I ne pokušavajte istjerati pravdu sami - jer kacige ne zaustavljaju metke, a nikad ne znate tko nosi rukavice u pretincu za pištolj - ili je obrnuto? :-)))

Eto, kao crni epilog ovom dosta davno napisanom tekstu: Nedavno je u Zagrebu na sličan (kamionski) način poginuo Marin Zrile. Nije da ga poznate, tek činjenica da je bio biciklist kao i neki od nas i da mu je kamion, skrećući udesno, oduzeo prednost (Marin se kretao ravno u istom smjeru – preko zebre) , odbacio ga a onda pregazio. Vozač se “ničeg ne sjeća”, bilo mu prebrzo...

Jedan manje...

Komentiraj na forumu