Zamislimo sljedeću situaciju:
Izbori su za sabor. Lidiju je preporučil župnik na misi, Draša je podržal gospodarski lobij, Tomicu narod, Ten i Bitar su bili prvi na listi svoje stranke,  a ja sam ušel kao zamjena za netom preminulog člana HSU-a kao predsjednik njihove mladeži. Naime tamo si  u mladeži do 60g. Uglavnom svi smo postali saborski zastupnici i sa zebnjom čekamo ponedjeljak i prvu sjednicu.

Kampanja je bila oštra. Svi smo nešto obećali, a duboko u sebi smo znali da bu to teško za ispuniti i da oni drugi lažu.  Recimo npr. da je  Bitar tolko toga obečal narodu da me to već jako iritiralo. U jednom času mi je došlo da posudim bager od stranačkog kolege i malo mu poštelam zidove na vikendici. Ili da mu bar travu malo razrujem kad mu već trsove nebrem pošpricati sa herkulesom jer ih nema.

Došao je i taj ponedjeljak. Svi se dižu malo ranije da ne zakasne na prvu sjednicu. Tomica se čak i porezal dok se brijal ujutro. Htel je ponoreti  i u sebi je klel. Pa kak bu tak porezani išel pred kamere HTVa i pred  nove kolege.  Ko ga bu više shvačal ozbiljno. Vozim se tako po autoputu 130km/h kad kraj mene Lidač protutnji sa otprilike dvje glave. Mislim si u sebi: „kad te naše kobre ulove…“  i zlurado se veselim. Onda se sjetim…“hej pa ja sam saborski zastupnik i od danas mogu kaj i gde hoću. Za mene  zakoni više ne vrijede. Stišćem gas do poda. Ionak mi država plača putarinu. Dođemo mi tako svi  u sabor i gle čuda- svako sretne poneko poznato lice iz studentskih dana. Mrko se pogledavamo jer smo malo nervozni zbog prve sjednice. Jedva čekamo da idemo doma. Predsjednik sabora konačno proglašava pauzu nakon iscrpnih čitanja dopuna i izmjena zakona. Nikome uglavnom ništ još nije jasno. Pa boli nas i briga. Kad sjedne prva plača nitko se ove muke više nebu ni sječal. Netko bi se od nas i htel javiti za riječ ,ali nije siguran u proceduru, pa ga je strah da mu se drugi ne smiju. A i oni mikrofoni tamo…Uglavnom konačno je pauza  i neki trknu  na wc, a neki u obližnji market. Kad gle čuda, na kraju se svi nađemo u saborskom restoranu. Gledamo cijene i ne vjerujemo svojim očima kak je jeftino. Ko na studentsku iksicu, samo kaj se ove delicije i hrana iz SCa nemreju mjeriti. Odjednom mi konobar nosi litru i vodu. „Od gospodina sa šanka“, reče on ljubazno. Pogledam, a kad ono Trnski. Kakva radost… pa ništ o njemu nisam čul godinama.

Gem po gem, pa red mesa, pa red štruklov…ko na svadbi. Okuražim se i ja, pa odzovem po rundu Tomici i Bitaru nek vide da mi iz HSUa nismo zlopamtila, a oni spremno sjedaju za naš stol jer zagorec je bil uvjek za društvo i debatu. Malo po malo prisjećamo se starih dana kad nam politika i stranke još nisu bile bitne u životu. Riječ po riječ i niko nije skužil da se nismo vrnuli na nastavak sjednice.  Ma baš nas briga. Lidač priča kak bu možda sad prek veze uspjela ugurati kćer na medicinu, Trcko kaže da se rastavil i kupuje sportski auto…Mislim si – tipično za njega. Tomica si je kupil cijeli breg i proširuje vinograd, a Ten se želi jače angažirati u turizmu…Sve u svemu nije nam loše.

Netko skuži da su već 23h i da bi trebali ići doma, ali i da smo malo popili. Svi ga ismijemo jer nama murija više nemre ništ. Netko se sjeti da moremo i u hotel na račun države, gdje bi se druženje moglo i nastaviti u još opuštenijoj atmosferi, ali ta ideja mi se nije svidjela jer bi žena doma mogla biti ljuta. A to si jedan sabornik ne smije dopustiti.

Vozim se polako doma i pitam se u sebi onu poznatu srpsku: „Ma tko nas bre zavadi?“ Tješim se i veselim  što smo postali opet klapa, a sabor….ma ko ga fučka. Mislim si:“Samo da mi se dograbiti još jednog mandata i velike državne penzije.“ Čisto da lakše sa svojim kompanjonima iz sabora preživim staračke dane.

A narod? Ma koga briga za narod...

Komentari (5) | Dodaj u favorite (0) | Pregleda: 971

Bliže se izbori za članove u mjesnim odborima u našem malom mistu. Slušam radio, pa čujem da u pojedinim mjesnim odborima nema mogućnosti alternative. Tim ljudima je zaista svejedno. Dići se ujutro po već prohladnom vremenu i zaokružiti jedinu opciju na listiću ili ostati doma sasvim je svejedno. Bez obzira koja opcija bila u pitanju svi građani žele u osnovi samo jedno, a to je bolji životni standard u samoj zajednici bila to ulica ili selo. Oni kojima se pišalina i ostale balastne tekućine slijevaju u kanal pred kuću žele kanalizaciju, a oni koji si moraju uništiti auto da bi došli u Marof žele asfalt…Uglavnom želja je puno, a love u gradskoj kasi malo. Priučeni političari u to izborno vrijeme dobiju svojih pet minuta slave na radiju, malo pričaju, pa Nikola zaigra dvije tri zagorske i Bog te veseli. Za vuru vremena se rijetko tko sjeća što je točno tko mislio, rekao ili obećao.

Iako nisam politički aktivan i ja kao građanin Novog Marofa imam neke vizije i želje koje nadam se nebi bile preskupe za grad u cjelini. Vjerujem da će neki od Vas reći da su te ideje banalne, ali moja ideja je da se malim poboljšanjima dođe do napretka. Tako bar rade japanci u svojim firmama. Znam da grad nije firma, ali bitna je ideja.

Dok sam ja još bil jako mali netko je došel na ideju da od šumarka ispod kina napravi park sa klupicama. Došli su tako dečki s motorkama, uredno su drapili nekoliko velikih jela, napravili su šljunčanu stazicu i dopelali betonske klupe. Bilo je to tada nekaj senzacionalno. Neki su se bunili, neki su odobravali ali kaj se napravilo, napravilo se. Nažalost danas se to mjesto ne može nazvati gradskim parkom. Ko bi uopće htel prošetati po onom ruglu. Eventualno kaj ti se more desiti u toj šetnji je da dobiš meningitis ak imaš malo tanje potplate na cipelama i nagaziš na razbijeno staklo od raznoraznih boca. Netko bu rekel da imamo park za šetnju i u bolnici, a i livada ima kolko ti Bog hoće. Pa tko bi se htel šetati po bolničkom parku? Došetati se do bednje također je nemoguća misija s obzirom da ljudi malo pomalo zapuštaju poljoprivredu. Trava doseže i do dva metra. Dovoljno bi bilo 5 litara nafte, traktor s kosom i vura posla, čisto da se pokosi put na livadi iza crkve odnosno vatrogasnog doma. Potoku Koroščaku bi po meni trebalo okameniti obalu i očistiti korito od vrtića do ceste VŽ-ZG. Time bi šetališna staza dobila na atraktivnosti. Normalno policija bi trebala paziti da klupe ne završe u potoku. Moglo bi se malo urediti i strijelcima njihovo vježbalište… Mislim da oni koji su dali Marofu nagradu za njegovu uređenost srećom nisu prolazili tom stazom.

Na kraju balade ne treba sva svoja nadanja baciti na vlast i nadati se da će oni riješiti sve probleme. Trebamo malo i sami pridonijeti ljepoti svog grada makar i s onim minimalnim kulturnim ponašanjem. Eto vanjski zid KUDa Marof koji je nedavno ličen, uništen je grafitima koji veličaju dvije vrste glazbe, a osuđuju cajke koje ovako i onako spadaju u područja istočno od Bajakova. Mislim da to jednostavno nije način. Na kraju krajeva, u KUDu se njeguju plesovi naših starih, tako da je poruka smještena na krivu adresu.
Evo ovo su neke moje ideje. Siguran sam da i u drugim mjesnim zajednicama ima mjesta za napredak pa svoje ideje možete iznijeti na forumu ispod ove kolumne jer neki političari ne idu u birtije, a neki pak ne idu u crkvu. Internetom bi danas već svi koji se misle baviti politikom trebali vladati. Iako su izbori pred vratima i programi su vjerojatno definirani, možda se za neku dobru, a jeftinu ideju još nađe mjesta u proračunu.

Komentari (1) | Dodaj u favorite (0) | Pregleda: 1046

Dugo od mene nije bilo ni traga ni glasa. Kad čovjek mora znati izvode formula za iznos sile i naprezanja kod stezanja vijkom, ekscentrom ,klinom, leđno habanje noža za tokarenje…. skice preša i alata koje možemo vidjeti još samo u muzeju…ode jedno dva mjeseca života a da nisi ni trepnuo. Nakon pismenog djela ispita koji traje 3h ( sva tri sata imate kaj pisati i crtati i računati) niste jednostavno za ništa. Za prolaz je potrebno napisati kompletni prvi dio koji obuhvaća proračun svih dijelova i dimenzije jedne preše sa pripadajućim skicama iste, gdje se trebaju dati sve točne dimenzije sa tolerancijama. Drugi dio je teorija (gore spominjani izvodi, zadaci i skice) gdje treba za prolaz napisati 75%. Na usmenom se sve još jednom ponavlja, samo uz drugačija pitanja. Znam da ovo nije neka reklama za strojarski fakultet ,ali to je jednostavno tak. Zato strojarstvo traje koliko traje i zato strojara jednostavno nema. Žalosno je samo to što nakon cijele te gungule od tebe očekuju da radiš cijeli mjesec za pivu, opatiju i burek. Mama nek te i dalje oblači, a stari nek ti da auto kad ti se ide van.

No i to se polako mijenja. Kad sam vas tako lijepo upoznao sa situacijom, znate i sami da je čovjeku poslije takvog ispita potrebno opuštanje. Nema boljeg nego otići u susjednu državu BiH na ćevape i pivu. Nabrusimo tako pete moji drugovi (Krbić i Trcko) i ja te dođemo na državnu granicu. Vidim gužva je. Bakice s uljem i šećerom, mladi s nekim krpicama upitnog podrijetla i kakvoće…Gospođa i gospodin u smjeni piju kavu, a raja nek malo čeka. Ipak je ovo Slavonija gdje sve ide malo polakšim tempom. Na mostu nas dočeka mladi pes. Bosanski srbin kojem ljiljani na uniformi baš i ne mirišu, tjera ga na našu stranu. Naši ga valjda tjeraju nazad. I nikud nikam. Tako sve to traje dok jadni peso ne podleti nekome pod auto. Taj nesretnik crknuto živinče fijukne samo prek ograde u Savu i ribe odmah imaju kaj jesti. Biološki krug je zatvoren, a eko sustav savršeno funkcionira. Šteta na autu? Nemaš koga kaj pitati.

Dolazimo konačno na drugu stranu. Sve si mislim da bumo sad našli plakate za prijavu u vojsku svetog cara Lazara koja ima zadaću da obrani Kosovo od Kosovara koji su tamo većina. Čovjek bi pomislio ovako na prvu ruku da je to neki njihov junak, no pošto Srbi slave bitke koje su uredno izgubili i ovaj Lazar mi je bio sumnjiv. Malo čačkanja po netu i eto ti ga na. Taj car Lazar nije bio kraljevskog roda, nego ga je car Dušan jednostavno uzeo(posvojio) na dvor iz nekog manastira. 1353g dali su mu titulu kneza, a 28.6.1389 pogubili su ga Turci u nekoj bitki. Kak je to negdje izgledalo možemo samo zamišljati. Na jednoj strani polja Srbi sastavljeni uglavnom od seljaka. Ima tu i nešto oklopljenih konjanika, a među njima i naš Lazar. Vidjevši mnogobrojne Turke na drugoj strani koji se tu očito nisu došli zajebavati, Lazar progovara svom kompiću Mihajlu s desne strane: «Burazeru, sad smo jebali ježa u leđa!» Ovaj mu odvraća: «Da bežimo života ti?» Rečenica nije još ni gotova, a na polju totalna strka i bežanija, te princip snađi se druže. No arapski konj je poznat po svojoj brzini i Lazar je uhvaćen. Kolac ili mač sad je samo pitanje izbora i stvar rutine te vaše osobne mašte. No bilo kako bilo Srbi su tu opet proslavili veliku pobjedu na taktičkoj razini . Svojom brzom trkom izmorili su Turke i tako im otupili oštricu napada. I to bi ti bilo to. Ipak car Lazar ima zvučno ime, a samo zvučno ime prodaje proizvod. Srbi to bome znaju.

Prošli smo tržnicu na kojoj ima svega (getriba od fiće, šećer, patike, cigare ,kava…) i došli do ćevabdžinice Aljko. WC-i možda i nisu odvojeni muški od ženskih i nema liste čišćenja, nema ni cjenika ni plazma TV-a ali ćevapi su jednostavno prefini. Bitna je smjesa čiji sastav i podrijetlo bolje da i ne znamo. Ćevapi i piva - 20 kn. Tijelo je sito, a duša je puna. Na kraju krajeva male stvari čine čovjeka sretnim, a sreća je u životu najbitnija. Pozdrav iz Broda!!

Luka Pisačić (Pisko)

Komentari na forumu

Komentiraj prvi | Dodaj u favorite (0) | Pregleda: 1081

Svi ste već čuli za slučaj generala Čermaka koji mora ponovo u Hag jer ga je neki izrazito pošten Hrvat, pošteniji i od samog svetog Josipa, prijavio sudu da je bio na skijaškoj utrci i dočeku Nove Godine kad više nije smio tamo biti po odredbi Haškog suda.
Rukometaši su nam na svjetskom prvenstvu pokazali koliko se poštenje isplati. Od silnoga poštenja niti slave niti priznanja,a bome niti medalje.Pa makar bila i ona drvena.
Prije tjedan dana igrala se košarkaška utakmica između dotad neporaženog grčkog predstavnika u euro ligi Phanatenaikosa i srpskog kluba Partizan. Grci su toliko igrački jaki da bi taj Partizan smlavili došavši na tekmu ujutro direkt iz birtije, no ne i kad Partizanu treba pobjeda ko žednom voda u pustinji da bi se plasirao u daljnji tijek natjecanja. Naravno treba naglasiti da su treneri na klupi jedne i druge momčadi Srbi. Partizan je pobijedio…Srbi dobro znaju onu staru narodnu da dogovor kuću gradi.
Sedam dana kasnije naš klub je u govnima i treba mu hitno pobjeda protiv Lottomatice koju vodi Hrvat Jasmin Repeša. Pošto je i Bog na našoj strani poštelali su se neki rezultati i Ciboni preostaje samo časno izgubiti sa manje od 18 koševa razlike. Svi ljudi na svijetu bi rekli: „ovo je gotova stvar!“ no ne i mi Hrvati. Kako god Cibona loša bila, vuk je mogao biti sit,a koza cijela. Naravno da su naši izgubili sa dvadeset i kusur razlike…
Ova tri primjera su se desila u razmaku manjem od tjedan dana i zaista nema potrebe izmišljati neke duhovite pričice o Štefu koji je kak i svaki pravi poštenjak ostal s društvom na još jednoj rundi u birtiji jer je bil njegov red za platiti, pa je kasnije vadil auto van iz grabe ili o Štefici koja je svakom svom dečku priznala da je bila u Banjskim dvorima jedno dva tjedna pa je sirota ostala stara cura.Niti ne želim pomišljati da netko nešto mulja i nepošteno odabire pobjednike na javnim natječajima za popunu radnih mjesta pa da i o tom moram pisati.
Ponekad mi se čini da su neki ljudi zbog svog lažnog ili iskrenog poštenja (ovisno od osobe do osobe) ponekad sami sebi najveći neprijatelji. Često ispadnu glupi, smiješni i naivni u odnosu na one druge pa se čudom čude zašto ih svi žele prevesti žedne preko vode. Odgovor je jednostavan.Zato što si to sami dozvoljavaju cijelo vrijeme.

Komentari na forumu

Komentiraj prvi | Dodaj u favorite (0) | Pregleda: 1014