Dakle, evo je tu, dugo i željno očekivana... KOLUMNA! Šalu na stranu, ovom tekstu koji sklijedi potreban je barem mali uvod s obzirom na to da to nije klasična kolumna tipa poznate osobe koja komentira nedavne istaknute događaje, nitko ne daje moralne ili bilo kakve kritike društvu ili nešto slično, ova kolumna će se odnositi više na ljude, događaje i fotografije ljudi i događaja na njihovim putevima "svijetom ispod dupeta".
Ovakav naziv kolumna je dobila jer će se baviti pretežno putovanjima i izletima biciklista kroz ljepote Lijepe nam naše, za početak Hrvatskog Zagorja, a kasnije, bude li sreće i dobre suradnje s bicklistima izvan naše županije i širih predjela Hrvatske. Budući da biciklisti većinu svoga puta prosjede na sjedalima svojih vozila, a svijet protječe ispod njih, eto naziva! Kolumnu neću pisati samo ja, biti će i autora koji će biti gosti, sa njihovim fotkama, opisima i zanimljivostima. Također, nećemo se zadržati samo na tim temama, biti će tu i komentara o tehnici, cijenama, raspravama, ljudima... Očekujem vašu pomoć, dragi korisnici portala novi-marof.com, očekujem vaša pitanja i komentare, prijedloge i zahtjeve.

U ovom izdanju kolumne glume (s lijeva na desno):Valentin, Zvjezdan, Dado, Petra, Ivek, Mario (malo zaklonjen budemo to ispravili) i Dražen.

Ekipa kako je gore opisano

Slijedi Draženov opis događaja koji su prethodili: 

Točno prije tjedan dana bajk ekipe iz Novoga Marofa i Lepoglave udružile su pedale i odradile prvu zajedničku vožnju. Išlo se na Ravnu Goru, a sve o tome imali ste već prilike pročitati novomarofskom forumu. Već nakon upoznavanja postalo je jasno da će se druženje nastaviti i odmah je pao dogovor da se slijedeći, (18.02.2006.) vikend, točnije subotu ide na Ham-Pokojec. Skoro cijeli tjedan smo se nalazili na chat-u web stranice Novog Marofa i pomno planirali nadolazeću subotu. Uglavnom se diskutiralo o tome kakvo će vrijeme biti, jer nam prognoze i nisu išle baš na ruku. Pojam promjenjivo ima vrlo široko značenje, tako da je odmah bilo jasno da će trebati pričekati petak da se odluči o (ne)polasku. Prilikom tih naših chatanja oko predstojeće subote uspjeli smo zadobiti pažnju drugih chatera-biciklista, te se tako naša stara-nova bajk ekipa proširila. I tako, dan po dan i evo petka. Dogovor je da se nađemo u 9 navečer na chatu vidimo kako i na koji način sutra pedalirati. Moram priznati da gospodin Vakula i nije baš u prognozi te večeri bio optimističan po pitanju ne padanja kiše tokom cijelog slijedećeg dana, tak da smo mi (ekipa Lepoglava) malo cvilili da odgodimo vožnju za neki sigurniji vikend, međutim nekoliko glasnih (stisnuli su CapsLock) pokuda, te pokoji niski udarac ekipe iz Novog Marofa uvjerili su nas da moramo ići. Par rečenica i sve je dogovoreno. S one strane dolaze EsArt (Ivek), Dobryla, Solerica (Petra) i Zvjezdan, a s naše Velentin (Valjo), Mario (Mac), Davor (Dado) i moja malenkost Dražen. Ja sam svoju ekipu „navinuo" u 9:00 i svi su se držali dogovora.

Rukavice u potoku... ili ne? 

S ekipom iz Marofa smo se trebali naći u 11h u birtiji Krematorij (koja se tako ne zove), međutim stvari i nisu baš tako ispale. Naime mi smo krenuli iz Lepoglave pod punim gasom i već za sat vremena stigli do spomenute birtije krivog naziva. Imali smo tu sreću da je vjetar bio na nuli i šibali samo na pojedinim dionicama 40km/h. Na kraju kod dolaska u Belu prosjek nam je bio 23km/h, a odjahali smo 22 i nešto km. Naravno još smo se putem stigli jednom okrijepiti već poznatim i neophodnim tekućim raketnim gorivom a.k.a. kuhano vino. Bilo je to na skretanju prema Salinovcu na jednom krasnom mostiću, iznad jednog krasnog nabujalog potočića, u koji mi je Dado zamalo (čitaj 10cm od vode su pale) skipal rukavice s sjedala bajka. Nakon te okrijepe nastavili smo prema već spomenutom bircu i stigli tamo 1h prije nek smo trebali (a tak je to kad se podcjenjuju naše kondicijske sposobnosti). Jednoglasno smo odlučili nastaviti prema Beli, te tamo pričekati ekipu Novi Marof. Tako smo došli do crkvice u Beli, sjeli, izvadili nešto za pojesti i čekali.

U međuvremenu, s naše strane stvari su izgledale ovako: ustanak u pola 8, kafica, dućan, montaža ciklokompjutera i kalibracija istog, kupnja neke tekućine, izbor odjeće... Moram priznati da sam bio malo uzbuđen zbog pristupa prvog ženskog člana biciklističkoj družini i to zbog straha da ću ispast tuljan. Pokupio sam Zvjezdana u 9.40 i krenuli smo na chekpoint "križanje kod Ogija". Solerica (Petra) nas je malo zeznula, došla je iz suprotnog smjera nego smo se nadali. Slijedi upoznavanje i gubitak svake daljnje treme od ženskog roda, Petra se pokazala izuzetno pristupačna, nakon 5 minuta razgovarali smo ko da se znamo cijeli život.

Petra. Zasad jedina članica ekipe. Ostalo su tuljani (članovi).

WD... Ova dva slova su me pratila cijelim putem do Pokojca i natrag. Zašto? Zbog toga jer je moja Kona stajala u sobi onako zamrljana tjedan dana, još od posljednje vožnje, još od pohoda na Ravnu Goru. Pully-ji (oni mali kotačići na mjenjaču koji služe za vođenje lanca) su se napili vode i cvilili kao da vozim dječji biciklić. Baš iritantan zvuk. Nego, vožnja... Do četvrtog kilometra uspjeli smo se zaustaviti bar četiri puta, i to radi skidanja jakne, čupanja sajle iz Petrinog zadnjeg mjenjača... Petra i ja smo zamijenili bicikle na uzbrdici poslije pružnog prijelaza u Mađarevu zbog troga jer joj mjenjač nije radio baš naj. Bilo ju je malo smiješno vidjeti kako skakuće po Koni jer joj je sjedalo bilo dignuto do uha. U svakom slučaju, nakon spomenutog uspona, stvari su krenule. Petra je osim s mjenjačem imala i (ne)malih problema s koljenom što nas je na usponu jednim dijelom usporilo, ali je izdržala junački. Nakon uspona na Podrute, spustili smo se kroz belski dol do Bele.

Malko smo nestrpljivi, eh? 

Ekipa čeka. Gdje je Esart? Zašto niste u Krematoriju? Kaj radite tu? Ko vam je taj novi? Ko vam je ta nova? Koji je smisao života? To su sve bila pitanja koja su se morala postaviti. Dečki su projurili kraj kafića popularno zvanog "Krematorij". To je kafić u Margečanu kraj groblja (logično, zar ne?) gdje smo se svi skupa trebali naći. A oni su tražili kafić koji se stvarno tako zove, hehehe. U međuvremenu je i Esart shvatio da nešto ne štima (on je u toj krčmi imao čast promatrati konobaricu još od 10 sati, dakle puni sat.) pa je dobiciklirao do Bele. Slijedi jedan totalno nezanimljivi dio (s jednom iznimkom) a taj je uspon prema skretanju za Pokojec. Ona iznimka se odnosi na izvor Belec. Navodno taj izvor ima moć podići stanje duha i tijela, a naročito nekih dijelova... Nismo probali.

Kraj izvora dva putića... 

Obavezno fotkanje i daljnji uspon. Slijedi križanje prema Pokojcu i još jedno fotkanje. Pogled na stazu budi uspomene od prošlog tjedna, s jednom razlikom: tu led počinje odmah na početku staze. Staza je bitno kraća nego ona na Ravnu Goru, ali slične konfiguracije, tako da su dečki iz Lepoglave bili kao doma.

20 minuta pješice... a biciklom? 

Već prema kondiciji 

Servisni interval. Staza fino pokrivena. 

Nakon starta, malo smo se osipali (već prema kondiciji). Dolaskom na vrh dočekalo nas je sunce. Ne zubato, ne hladno, nego pravo toplo proljetno sunce. Neki su ga i dobro iskoristili, hehe.

Uživa k'o jazavac 

Većina nas se, nakon što smo došli do zraka, sklonila u planinarski dom "Lujčekova hiža" - ali ne zbog sunca nego zbog - Esartovih kobasica. Čovjek je uzeo sa sobom jednu finu količinu tog prehrambenog artikla i bio je red da ga riješimo brige oko čuvanja tih vrednota...

Lujčekova hiža na Pokojcu. 400 i kusur metara nadmorske visine 

Gospođa gazdarica ih je ubacila u vodu na malo kuhanje, a mi smo se uz dobru kapljicu latili posla - više o tome imate priliku pročitati pod vijestima, a ovdje samo kratko - ideja o udruzi biciklista ovdje je počela dobivati svoje prve obrise.

Nije djevojčica sa šibicama, nego gospođa s kobasicama

Osnivačka skupština... kind of... 

Boravak je protekao u ugodnom tonu (to je ton pucanja kobasica pod ugrizima) i došlo je vrijeme silaska. Sunce, koje je pičilo (koliko se za sunce u veljači može reći da piči) otopilo je u tih sat - dva led, taman u tolikoj mjeri da su se stvorili potočići radi kojih smo svi došli u podnožje mokri. Od uha do gležnja. Dado je zahvaljujući gumama marke "ćeleston" više puta probao kakav okus ima ovaj naš zagorski snijeg. Veli da je hladan i bljutav. U principu, spust je i formalno bio kraj našeg druženja za taj vikend.

Nakon spusta. Mokri, blatni i sretni! 

Ekipa iz Lepoglave je imala i dodatno poglavlje (sad opet Dražen):

Ne znam kak je bilo ekipi iz Novoga Marofa, ali mi smo imali još događaj - dva. Prvo smo sreli 2D miceka, a onda se ničim izazvan, sam od sebe, iz čista mira, par metara iza nas iz šume na cestu strovalio kamen veličine televizora (55cm ekran). Bila bi lijepa kuglana da smo malo bolje uskladili vremena. Naš put prema Lepoglavi bio je super sve do skretanja na cestu za Ivanec. Tih zadnjih 10km nas je prao vjetar u toliko mjeri da je bilo ravnih dionica gdje se vozilo u 2.- 3. brzini. No, bio je južni, a time i topli pa smo nekako lakše to podnijeli.

Što je bolje od pive na prazan želudac? Dvije pive na prazan želudac! 

Nakon dolaska u Lepoglavu pao jedan 1,5L qpac hmeljni proizvod i krenulo se doma. Bili smo fascinirani kako je čim smo došli i sjeli pred dućan da se okrijepimo spomenutim proizvodom vjetar prestao puhati.

I za kraj jedna misao, opaska, whatever: Puno ljudi koje poznam pokazali su neku vrstu fobije od Interneta, da li zbog vlastitog neznanja ili iz straha od drugih ljudi, tek, oni ne žele ni probati zaploviti bespućima globalne mreže. Pokazalo se u ovom slučaju da Internet kao medij može izvanredno poslužiti za spajanje ljudi istih ili sličnih hobija, njihovo zbližavanje i otkrivanje da nisu sami na ovom svijetu, da iza brda postoje neki drugi ljudi, ljudi koji su do sad osvojili moje simpatije i na pravom su putu da postanu moji prijatelji. O tome toliko. Volio bih da mi se javi što više ljudi sa svojim mišljenjima i pitanjima o biciklima, biciklizmu, sa prijedlozima i novim rutama, novim ljudima i novim događajima.
Do sljedeće prilike, pozdrav!

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo Vas da se logirate ili registrirate.