... tada bijaše večer, pa jutro – dan treći! Mjesto u koje stižemo zove se Swidnica. Autobus nas ostavlja u predgrađu uz crkvu Mira. Građevina koja izvana izgleda kao malo luksuzniji lovački dom zapravo je spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a. Premda smo mi uvjerenja da joj veću zaštitu ipak trebaju osigurati vatrogasci budući da je gotovo u cijelosti izrađena od drva (teško se ne sjetiti Cone i njegovih dečki). No, UNESCO se tu umiješao zbog interesantne povijesti ove građevine. Crkva je jedna od triju evangeličkih crkava mira koje je dao sagraditi Ferdinand III po tri stroga pravila:

• crkva treba biti sagrađena izvan gradskih zidina i bez tornjeva
• osnovni građevni materijal treba biti drvo
• proces gradnje treba biti dovršen u godinu dana.

Crkva je sagrađena 1657. godine i premda ni sami nismo vjerovali ima zapremninu od 3000 sjedećih i oko 4000 stajaćih mjesta.

Poslijepodne smo proveli lutajući gradskim ulicama Swidnice. Zadržali smo se na jednoj terasi i drhturili ko šibe na vodi jer sunce u Poljskoj nema ni upola takvu snagu kao u našem Marofu.
Nakon ručka krećemo prema stadionu na kojem se održavaju finalne večeri festivala meda na kojem gostujemo. Festival ove godine obilježava 50 godišnjicu postojanja. Organizacija savršena, a prostrana bina opremljena odličnim ozvučenjem i osvjetljenjem. Uokolo travnjaka brojni štandovi sa medarskim proizvodima. Nema piva od meda, ali ima piva sa mixom od višnje ili maline. To su dva nova okusa koja smo usvojili. Penjemo se na pozornicu i „Prigorjem“ pozdravljamo domaćine.

Ostavljamo odličan dojam koji smo začinili sa par pjevnih spontanuša na temu zalaska sunca koji se prostirao na zapadu - samo za Barek: „Sončece je na zahodu“. Velikim aplauzom okupljenih ispraćeni smo sa stadiona i vraćamo se u dom. Vrijeme se krati uz posljednje zalihe Kokijevog vina i netom otkrivenih zaostalih „malih panija“.

Predsjednik Drago više puta ustaje iz kreveta i protjeruje neumorne igrače Pictionarya i pantomime u krpe jer ipak je sutra Dan Gospodnji a ujedno i naš zadnji dan u Poljskoj.

U kratkim intervalima kapamo na doručak i neraspjevanim grlima jedva odrađujemo pjevnu probu za misu iza koje trebamo dati kratak pjevni program. Šeky traži potporu stolice, a Vatriću bi dobro došle dvije čačkalice da mu pridrže umorne noćne kapke.

Misa je započela točno u podne, a do tada smo već svi bili „berajt“. No župnik nas po uzoru na svoje marofske kolege pokušava uspavati sa po 10 minuta zahvalnica prije i nakon mise. Poljski je uistinu nerazumljiv Hrvatima tako da od svega nismo razumjeli puno osim kad je predstavio naše voditelje, a među njima i „Vinoslava“ Valjka.

U trenutku nastajanja ove kolumne krpice se polagano pakiraju i spremamo se za večerašnji nastup na stadionu. Stoga se ovim putem odjavljujemo i šaljemo posljednji pozdrav iz Poljske!

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo Vas da se logirate ili registrirate.