Drugi dan našeg boravka u Poljskoj obilježila je avantura kakvu KUD „Marof“ još nije iskusio u svojoj tridesetljetnoj povijesti. Posjet drevnoj tvrđavi u gradu Klozku zasjenio je čak i anegdotu da su Nino i Češi uzeli taksi za 300 metara od centra do busa.

U sjenu padaju i muški ražanac na Trgu i potencijalna policijska kazna za pijenje pive iz limenke na gradskim ulicama, Češkova afro frizura...

No krenimo redom. Nakon doručka koji je samo mali dio odlične gastronomske ponude kojom nas iznenađuju ljubazni domaćini vozimo se 40-ak kilometara do grada Klozka. Naš nas vodič vodi strmovitim usponom prema drevnoj tvrđavi. Sunce se baš tada uspijeva probiti kroz sveprisutne oblake i iskreno suosjećamo s Ratkom koji je tik prije turneje ozlijedio koljeno na lijevoj nozi nazvanoj „krakow“ (preciznije Ratkov Krakow).

Hrpa kamenja i cigli ne čini se baš tako privlačnom turističkom destinacijom osim nove prekrasne panorame koja se vidi sa zidina tvrđave. Oko podneva hvatamo brzinsku kavu i čekamo novog vodiča koji nam odmah u startu prijeti da obilazak tvrđave mogu nastaviti samo oni koji nemaju problema sa srcem (u slobodnom prijevodu sa Poljskog na Hrvatski to glasi: nemati problema sa kruženjem krvi) ili problema sa kralježnicom te samo oni koji nisu klaustrofobični. U nastavku slušamo o izgradnji 48 kilometara dugim podzemnim tunelima koji su spleteni u ogroman labirint ispod cijele tvrđave. Slušamo i o uskim prolazima, o vlazi  i razlikama u temperaturi... al ne vjerujemo dok ne probamo. Svi su suviše optimistični osim Darija Ljubeščana i Avdula koji su si momentalno dijagnosticirali klaustrofobiju i ozljedu kralješnice a srce im je pobjeglo u... zna se kam.

Ulaz u tunele pristojne je visine no svakim slijedećim korakom postaje sve uži i niži. Svi su to zamijetili osim Češija koji je ponudio i konkretne dokaze u vidu šljive na vlastitom čelu. Usred labirinta zaustavljamo se na malom proširenju gdje nam turistički vodič svim silama pokušava na Poljskom objasniti o nastavku puta kroz tunele, budući da je Avdul ostao pred ulazom u tunel. Iskreno govoreći, jezici nam nisu toliko srodni, ali smo vrlo jasno čuli kombinaciju brojki metar puta sedamdeset dvanaest metara dužine.

U tom trenu počinje show program. Picek je zbog svojih gabarita do tog trenutka samo lagano negodovao, a budući da je tunel jednosmjeran sad se već našao pred ozbiljnim visinskim problemom. No, utješila ga je činjenica da kroz tu 12 metara dugu cijev treba proći i Nino kojeg je više mučilo sedamdeset centimetara širine nego metar visine. Pošto smo već do tud došli spremno smo slijedili primjer našeg predsjednika pa smo poput klinaca u vrtiću svi na četiri noge prošli kroz taj mračni krtičnjak. Picek i Nino sa velikim su aplauzom dočekani s druge strane tunela, a većini nam se vratila boja na lice kad smo si posvijestili činjenicu da je dobro da naš tajnik Đora nije bio s nama. Vatriću je toliko laknulo da je prošetao do prve tunelske cijevi i malo provjetrio unutrašnjost, no neugodna je vijest bila da put nastavljamo upravo kroz tu od milja nazvanu „krivu Vatrićevu cijev“.

Usred zadnjeg tunela gase se svijetla ... mrak je mračniji od mraka, zvuk nestaje na leđima prvog slijedećeg susjeda... No hrabre kudovce Poljaci ne mogu zastrašiti mrakom - Vatrić daje intonaciju i kreće pjesma koja se orila sve do izlaza na svjetlo dana!

Nakon napornog rudarenja naše će mame zacijelo zanimati kakva je ovdje prehrana. Ne možemo se ni malo požaliti budući da smo na večeru pozvani u sportski park (kavog Marof može samo sanjati) gdje nam je u sjenici pripremljen doček s tradicionalnom poljskom glazbom, a u sredini sjenice „manduševački“ roštilj (vidi sliku). Spoj dviju kultura rezultirao je dugometražnom feštom u kojoj su se izmjenjivali naši i poljski svirači, plesali naši i poljski plesovi i učili Poljski i Hrvatski jezik.

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo Vas da se logirate ili registrirate.