Kajkavijana...

Ne dajte da vas ovaj “kaj” u naslovu zavede. Kajkavski je lijep jezik (namjerno kažem jezik, pokušajte Bednjance razumjeti pa budete znali zakaj je to poseban jezik), ali s ljepotom ovaj put nema ništa. Dobro, možda s ljepotom uspjeha, s ljepotom slavlja kraja jedne probe čovjeka i stroja, s pobjeđivanjem vlastitih granica i podizanjem tvrdoće kože na dupetu do neslućenih granica...

U principu – našla se grupica biciklista koji nisu imali boljega za činiti nego za...avat normalni svijet sa pitanjem “jeste li dobar bajker”? Naravno, javila se hrpica nadobudnih spremnih na sve ili ništa, spremnih da u jednom danu rasprostru pod svojim kotačima preko 300 najzajebanijih kilometara, podmuklo osmišljenih i upakiranih u jedan uhu ugodan naziv – Kajkavijana. Utrka je to koja je naše bicikliste vodila kroz 5 vrhova Hrvatskog Zagorja, a između toga su imali na izbor kojim putem do njih doći. E, sad, 300 km je više nego što jedan dio naših turista prevali autom do mora. Ali ti turisti nemaju pred sobom 5000 metara uspona pred sobom, a nikome od njih ni na pamet ne pada da se pokušaju vozikati okolo 24 sata bez prestanka. Bilo kako bilo, jedan od naših Marofčana je procijenio da ima volje, snage i muda za odvoziti dionicu (mozga za to nema, jer da ga ima ne bi vozil). I počele su pripreme za cijenjenu utrku.

Fini ručni rad na crvenom "svetom imenu". Po prvi put je prošel zahtjevnu dionicu da se nije nekaj pokvarilo! Valjda jer smo primijenili odgovarajuće alate... 

Crvena sirovina je bila tu, trebalo je za početak samo nabacati neke nove dijelove, malo rada s pilom za željezo, malo sa fleksericom... fina tehnika! Pripremala se rasvjeta, ugađale brzine, kenjala se kiselina od nervoze pred sutrašnji dan.

 Vrijedna ekipa u sastavu braća Sović. Odgovorni za totalno pomanjkanje DJ sklonosti 

Na startu je vladala nervoza, pokušavalo se otjerati na više načina, razgovorom, komentiranjem opreme, za...ancijom  ili uništavanjem priloženih klipića (sa i bez maka).

Klipići... 

 ...i banane!

Gle face - a još ni krenuli nisu... 

Start u ponoć, ekipa izlijeće na ulicu s povikom od kojeg se ledi krv u žilama i tutnje prema prvoj točci – Ivanščici. Put im krči policija, leđa im čuvam ja (kaj i nije bil naročiti problem s obzirom da su se vozili dovoljno brzo da ih mogu ugodno pratiti u autu)...

Sad slijedi dio priče gdje smo shvatili da je Luka zalutal u moj auto ko u krivi autobus pa sam se s pola puta do Ivanca vraćal u VŽ da ga ostavim. Žurba natrag... i nikoga više nema na cesti. Svi su skrenuli na neku opskurnu cestu osim Zokija – on je po glavnoj cesti držal svojih 40 km/h.

Ništa, pozdravljam Asa i pičim dalje put planine jer treba postaviti prvi checkpoint na vrhu. Malo sam se požuril, malo previše, jer sam sljedećih pola sata provel sam u šumi, bez svjetla, bez ikoga. Usr’o sam se živ...

 Da u Specializedu vide ovo, ASI bi plaketu dobili! 

Oko 01:55:14.25 gore-dole par stotinki, dolazi Zoki. Perforira karticu, okreće se... bok-bok i... nestade. Pola sata nakon njega stiže ostatak. Stiže i moje društvo, čekamo sve natjecatelje da riješe  svoje prijave i spuštamo se put Varaždina. U Varaždin smo stigli oko 4 sata, mrtvi umorni. Mrtvi umorni od vožnje autom, a ovi su klačili za to vrijeme!

Gledaš moju tjesteninu, aaa? Ne dam! Grrrr... 

Prvi na Ivanšćici nakon Zokija... 

Gle manekena... Tu je još sretan. Ali muka je tek počela. 

 
Ekipa na Stančićevom trgu je cijeli dan marljivo bilježila javljanja sa usputnih stanica a navečer smo se opet skupili svi da dočekamo pobjednike. Množina. Svi koji su sposobni odveslati ovako nešto su pobjednici.

Osjeti se prek ekrana, kaj ne? 

Vječiti, u mojim očima nedostižni. Nakon skoro 20 sati vožnje, stiže Zoki. Luđak. Zalijevamo ga pivom. Vaganje pokazuje 5 kila manjka. Zoki, kaj si jel po putu? Paaa... jedan cijeli kruh, doma pečeni, 400 grama paštetu, neke kobasice, pol kile ovog, pol kile onog... i smršavil je 5 kila. Ne’š ti dijete! Eto vam, ucviljene domaćice koje ne znate kak skinuti kile. Kivijeva dijeta – jedete sve osim kivija i pedalirate 300 kilometara. Nakon tretmana nosite 2 konfekcijska broja manje.

19:50. Jedini koji je došel na cilj po danu. 

I Zlatorogov maneken, ofkors. 

Sad, doček svakog natjecatelja je bil više-manje isti: zalijevanje s pivom i čestitke sa svih strana. Kao, svi sretni, stigel si prijatelj, kak si, bravo, bravo... a misliš si: nisi ti normalan brate mili, ne bi ja ostavil pol guzice na tom jadnom izgovoru za sjedalo, ja bi to isto vozil al kad bi to klačil netko drugi umjesto mene, jebate vrag, kaj ti imaš a ja nemam da moreš tolko klačiti, a jesi konjina... i sve ostale lijepe misli skrivene iza smiješka. Mislim, ajmo biti pošteni, pa probajte se zavaliti u fotelju i 20-26 sati gledati televiziju i tamaniti kikiriki-kokice-zanimacija-za-zube pa vas ja pitam jel budete izdržali. A ovi luđaci su klačili to vrijeme. Ja ne znam kakve traume su ti ljudi imali u djetinjstvu da su se spremni ovak ničim izazvani kažnjavati.

 AsoFski stisak ruke... svi su pobjednici!

Eh, sad stižu Marko i Vanjcha. Scenski nastup – 5. Umjetnički dojam – 5. Ostavljanje Epica bačenog na cesti – za stavljanje pred zid i strijeljanje, ali inače neprocjenjivo. Za sve ostalo tu je Mastercard... ovaj, da...

Ovjekovječeni slikom, slavom i pivom... Vanjcha i Markec

Scenska izvedba 5. Ali Specialized mu ne bu oprostil kaj mu se ime povlači po prašini... 

Nakon kaj su se malo povlačili po lokvama od pive, stižu čestitke sa svih strana, stigli su u zadanom vremenu, avantura je gotova, događaj koji obilježava život. Slijedi okrepa, piFce, tjestenina, odmor, načekavanje mene dok kombijem vozim Zokija put Ivanca. Lik je mislil još doma s biciklom...

Trpam Markeca u auto (još smrdi po pivi s kojom su ga polijali), Vanjcha odlazi doma na Banficu na biciklu (samo klači stojećki, na sjeda na sic, ne znam zašto, možda mu pol gujsce fali!), a Marko kreće s prvim dojmovima – nikad više, čovječe, nikad više! Prvi i zadnji put! To nije normalno, ubili smo se ko idioti. Mislim si ja zakaj “ko” idioti, pa kaj vas je neko s puškom teral...

Vraćamo se natrag, a na Varaždinbregu trio fantastikus. Još tri Asa, vraćaju se u VŽ. Vrijeme – 1.15 ujutro.Krenuli su jučer u 0.00.Vrijeme vožnje – oko 25-26 sati. Još sam u Marofu srel neku spodobu na biciklu s ledicama na glavi. Mislim – ovak nekaj je bilo fenomenalno gledati, uopće biti dio toga i podijeliti jedan dio puta s njima, vidjeti im iscrpljene face, kak drhte iscrpljeni na cilju ali oči zažarene svjesne pobjede duha nad tijelom. I svi sa čvrstim obećanjem – nikad više! :-)))

P.S. Druge godine idem i ja. Doduše, manju verziju, onu od 170 kilometara – ali možda me vrag v šumu obrne, nikad se ne zna...

 Komentiraj na forumu

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo Vas da se logirate ili registrirate.