Komentari na istoimenu kolumnu:
http://www.novi-marof.com/content/view/476/

Dobrica... moram priznati vrlo korektna i konkretna kolumna! Ja sam na žalost jedan od onih koji su kliknuli u anketi da cesta nije dozvoljena za bicikliste... čisto iz razloga jer se ja s biciklom zaista ne bih ni usudio ići na nju... to je veliki problem i s popularizacijom biciklizma prometnih nesreća će biti sve više... ne zbog biciklista već zbog motoriziranih vozača... a o kamiondžijama ... bolje ne govoriti!

Ali ne! Ova kolumna je vrhunska. Da se mene pita, slobodno bi bila u svim novinama diljem Lijepe naše. Ali me se ne pita!
Ali me se pita da kaj delam na cesti i psuje (vidi se na usnama što, jer ipak, to je lako "čitljivo") kad idem do Varoša biciklom, kaj nije rijetko... Ovakve, od Dobryle opisane situacije su ne znam koliko put zadesile i mene, od bacanja na bankinu, potezanja na cestu, sve zbog "moćnijih" kamiondžija, za koje isto ne znam tko im je dal' vozačku za takvo vozilo. I onda se svi čude dok nekoga zatuku.
Nekad bih se ljutio, no, sad, kad netko sjedne na trubu, koristim kontra-psihologiju, lijepo mu mahnem i nasmijem se, a ovaj onda, koliko je popižden što je u autu i što mu ja, kao, smetam, još bolje popizdi.
Poštovanja od takvih ljudi naspram biciklista (ne samo biciklista, nego u zadnje vrijeme sve više motociklista, koji se voze na ovim kineskim Đinđijima koji teško idu više od četiri i pol banke) nema niti malo.
Kako na cesti, tako ćak ni na parkiralištu.

Pokusat cu ja nabacit riječ dvije na ovu temu, iako ce to biti moja filozofiranja... glasna razmišljanja pretočena na ekran.

Prometne nepismenosti i loseg odgoja ima posvuda. Mene osobno ljuti danasnji trend neukljucivanja zmigavaca kod preticanja ili kod mijenjanja trake. Dovoljno je da se autoputem uputite prema Zagrebu pa cete primijetiti da 90% !! vozaca ne daje zmigavac prilikom promjene trake. Ne znam da li je taj postotak realan ili samo ja naletim na takve bisere... ali to je brojka iz mog iskustva. Slicnog nepostivanja propisa ima na sve strane, ali necu sad drobit o tome, iako me to ponekad ljuti.

Vjerujem da ovo o cemu je pisao Dobry ima veze sa danasnjim stilom zivota i stresom. Ljudi se u automobilu osjecaju sigurnim od vanjskih utjecaja (sto veci, jaci i brzi automobil, to sigurniji oklop od vanjskog svijeta)... i u takvom okruzenju cesto na slobodu izlaze njihove frustracije, problemi sa egom i ostale manje ili vece "psihicke devijacije" (a moze i bez navodnika). Naravno, bijes je najlakse iskaliti na manjem i slabijem... i sto se bicikla tice.. sporijem i daleko inferiornijem. Zasto ne na motoristu... zato jer to oni ne dopustaju. Pa oni su brži. Al' neš ti biciklista... sad cu ja njemu pokazati tko je jaci! I dok lik gazi trubu, iz njega izlazi bijes koji mu je ubrizgao njegov šef, njegova žena, susjed i tko zna tko sve ne... a njegov ego raste dok gleda bespomocnog i u tom slucaju pomalo prestrasenog biciklistu. Za vozaca automobila taj ritual predstavlja vid iscjeljenja, dok njegovi stresovi u tranformiranom obliku prelaze u ovom slucaju na slabijeg... biciklistu.
Ista se stvar desava i izmedju dva vozaca automobila. I jedan i drugi se osjecaju sigurni u svom limenom oklopu... kao nekadasnji vitezovi. Mnogi su danasnji vitezovi prepuni stresova i frustracija i kotrljaju se na svojim konjima, predstavljajuci tempirane bombe... kojima i beznacajan razlog aktivira upaljac. Ja sam osobno u zadnjih godinu dana cuo tj. procitao za par slucajeva ubojstva i premlacivanja u takvim situacijama, u lijepoj nasoj. Samo zato jer se ovaj drugi vozac drznuo uzvratiti ovom prvom njegovu porciju frustracija u obliku trube ili onog popularnog znaka ispruzenog prsta.
Ljudi su bombe. Nabijene stresovima. A u sigurnosti limenog ljubimca, potpomognutim porastom ega spram inferiornijih sudionika u prometu, kocnice na upaljacu vrlo lako popustaju. I eksplozije se desavaju vrlo lako. A kako u takvim situacijama postoje najcesce dvije strane... eksplozije prerastaju u prepucavanja, a prepucavanja u bitke. U kojima nazalost ima ranjenih i poginulih.

Drugim rijecima, ti isti "VELIKI" sileđije su ustvari prilično ranjiva bića, nagriženi stresovima... i u osnovi jadni. Idealno bi bilo kada bismo ih u situacijama koje je spomenuo Dobry (i u mnogim drugim) mogli hladne glave shvatiti i oprostiti im na njihovom nacinu "iscjeljenja". Ali ni mi nismo anđeli i mi teglimo svoje breme na nejakim plećima... i često uzvraćamo sličnom mjerom i vlastitom dozom bijesa.

Eto... ovo je bila samo neka vrsta moje "psihoanalize" opisanih slučajeva... tj. način kako ja na to gledam. Možda će nekom "jačem" pomoći da prije vezanja pojasa u automobilu (ako ga uopće veže) razmisli o ovome i umjesto bijesa reagira drugačije. A možda će nekom "slabijem" pomoći da shvati i oprosti ovom "jačem". A svima je jasno tko je ustvari ovdje zaista jači, a tko slabiji.

Idealan svijet...

dobar je strah.........

Premalo mu parkiralište kod glavnog ulaza u bolnicu!!! međimurec